REAGOVANJA

 

SILOVANJE ISTORIJE

U napisu Venceslava Glišića "Silovanja je bilo" (Politika od 6. 2. 2006.) tvrdi se da su tokom oslobađanja Jugoslavije "pojedine grupe vojnika Crvene armije izvršile silovanja žena i pljačke po Srbiji. Pominje se i 2000 žena koje su, navodno, silovane. Dalje se kaže da je "Tito pozvao generala Kornjejeva i u prisustvu Kardelja, Rankovića i Đilasa oštro protestvovao…", a da je Đilas bio "posebno oštar u kritici prestupa crvenoarmejaca". Na kraju, Glišić piše da je zbog te kritike Staljin naterao Đilasa u svojoj dači da ispije zdravicu za Crvenu armiju i time se polemika o tome slegla".

Ceo Glišićev napis zasniva se na neistinama, selektivnim poluistinama i na metodu rekla-kazala. Sem toga, on se bitno razlikuje od mnogobrojnih i veoma obimnih službenih dokumenata Trećeg ukrajinskog fronta (koji je učestvovao u oslobađanju naše zemlje), od izveštaja generala Kornjejeva, od memoara Molotova i drugih sovjetskih autora, kao i od podrobnih pisanih objašnjenja ambasadora Sadčikova i Lavrentija. Ni u našoj zemlji ne postoji nijedan autentičan dokument koji bi potvrdio Glišićeve navode. Zar nije krajnje naivno poverovati u priču, kako su, navodno, seljaci u nekom selu između Kruševca i Kraljeva "pobili nekoliko crvenoarmejaca koji su pljačkali i nasrtali na njihove žene". O tome bi morao da postoji bilo kakav zajednički pismeni dokument sovjetske i jugoslovenske komande. Morao bi da postoji pisani dokument sovjetske i jugoslovenske komande. Morao bi da postoji pismeni dokument i o "silovanju" neke od 2000 pomenutih apstraktnih i bezimenih žena. Doduše, posle sukoba između Moskve i Beograda 1948. g. objavljivane su u štampi najgnusnije antisovjetske priče bez autentičnih dokaza u stilu da Rusi "jedu satove, telefone i električne pegle". Ali to je bio danak određenoj političkoj situaciji.

Pomoć Crvene armije u oslobađanju naše zemlje od fašizma bila je herojska, dragocena, bratska i odlučujuća. Preko 30 hiljada crvenoarmejaca je poginulo, ranjeno ili nestalo na jugoslovenskom tlu. Hiljade njih su sahranjeni na bratskim (partizanskim i sovjetskim) grobljima u Beogradu, Jagodini, Gornjem Milanovcu, Požarevcu… Svojim žrtvovanjem oni su mnogo smanjili gubitke naših boraca i civila. Sovjeti su nam 1944. i 1945. g. pružili ogromnu vojnu i materijalnu pomoć. Gotovo svuda Sovjetska armija dočekana je s oduševljenjem i bratski. Ona je vrlo često trpela znatne gubitke prilikom oslobađanja naših gradova, jer je izbegavala da se koristi teškom artiljerijom, kako bi sprečila civilne žrtve i razaranja. Ali, crvenoarmejci su prolazili i kroz mesta u kojima ih je deo stanovništva dočekivao neprijateljski. Mnogi ljudi iz tih krajeva pobegli su na severozapad sa Nemcima (ali su im ostale porodice) kao nedićevci, ljotićevci, četnici, ustaše (u jednom delu Vojvodine), folksdojčeri, mađarski fašisti… Značajan broj njih "ispod žita" širio je najprljavije laži o crvenoarmejcima i partizanima i preuveličavali razne pojedinačne incidente i nesporazume.

Crvena armija ostala je na našoj teritoriji od 28. septembra 1944. g. pa gotovo do kraja rata. i za to vreme, čak neki visoki rukovodioci KP Jugoslavije, i drugi uticajni ljudi rafinirano su širili antisovjetsku propaganda. O tome postoji obimna dokumentacija iz raznih izvora-sovjetskih, britanskih... Pored Moskve, veliki deo takvih vešto izrežiranih informacija dospevao je u London, gde su istaknuti rukovodioci Britanske obave{tajne službe Filbi, Maklin, Barđžes i drugi bili prosovjetski orjentisani. Oni će kasnije u Moskvi deo informacija o Jugoslaviji iz tog vremena publikovati. Već u toku oslobođenja Jugoslavije i u prvim posleratnim godinama visoki rukovodioci Crvene armije i ruski ambasadori su u više mahova protestvovali kod jugoslovenskog partijskog i državnog rukovodstva zbog, kako su govorili, antisovjetskih postupaka Đilasa, Tempa, Velebita i drugih. Glišićevo tvrđenje oko načina kako je "likvidiran" i da li je uopšte likvidiran sukob između Sovjeta i Đilasa povodom njegovog napada na crvenoarmejce. To sasvim drugačije prikazuju Molotov i drugi sovjetski autori. Po njima, Đilas je molio Moskvu za oproštaj, tvrdeći da su mu "neke informacije namerno podmetnute" i da je pogrešno interpretiran. To isto proizilazi i iz pisma CK SKP(b) gde stoji da je Đilas zbog antisovjetskih izjava žestoko kritikovan od strane Rusa. On je, kaže se u pomenutom pismu, potom došao u Moskvu (u sastavu jugoslovenske delegacije), izvinio se Staljinu i "molio da se zaboravi neprijatna pogreška koju je napravio na sednici CK KPJ".

Tokom sedmomesečnog ratovanja na našoj teritoriji nalazilo se nekoliko stotina hiljada sovjetskih boraca, sigurno je da su mogli da se dese neki pojedinačni nesporazumi i incidenti, ali su krajnje apsurdne tvrdnje o tobože masovnim "pljačkama i silovanjima", bez navođenja ijednog konkretnog dokumenta, ijednog konkretnog imena. Razume se, da je u pitanju skrnavljenje uspomene na herojski podvig i bratsku pomoć Crvene armije, kao i omalovažavanje njene odlučujuće uloge u slomu fašizma.

Branko Kitanović, generalni sekretar NKPJ
Beograd, 8. februar 2006. god.

 

Čerčil, Ruzvelt, De Gol - mislili su drugačije
Saopštenje NKPJ povodom teksta "Akademija posvećena velikom zločincu" objavljenom u "Politici" 5.1.2005.g.

 

Petar Simić nebiranim rečima, neznanjem i neistinama napada rukovodstvo Nove komunističke partije Jugoslavije zbog organizovanje Akademije u čast 125. rođendana J.V. Staljina.

Biću veoma koncizan, jer mi Zakon o štampi ne dozvoljava duži odgovor od njegovog članka.

1. Na Savetovanju kompartija sveta u Atini, oktobra 2004. godine odlučeno je da sve komunističke partije svečano obeleže Staljinov jubilej.

2. Četiri meseca posle agresije na SSSR, slomljen je fašistički blickrig. Gotovo 75 odsto ukupnih fašističkih snaga poraženo je na Istočnom frontu. Na čelu Crvene armije bio je J.V. Staljin.

3. Mnogi najistaknutiji državnici, vojskovođe, naučnici, filozofi, pisci XX veka smatrali su Staljina najvećom ili jednom od najvećih ličnosti u istoriji: Čerčil, Ruzvelt, De Gol, Mao Cetung, Nehru, Hariman, Bernard Šo, Rasel, Žolio Kiri, Ajnštajn, Ajzenhauer, Montgomeri, Idn, M. Gorki, P. Neruda, Šolohov, A. Frans, Aragon, Žukov, Vasiljevski, Rokosovski, Konjev...

Povodom 80. Staljinovog rođendana (28.12.1959.) Britanski parlament održao je svečanu akademiju na kojoj je V. Čerčil, pored ostalog, izjavio: "Velika sreća za Rusiju bila je to, što je u godinama najtežih iskušenja na njenom čelu bio genije i nepokolebljivi vojskovođa J.V. Staljin". Ceo Čerčilov govor unet je u Britansku enciklopediju.

NKPJ je u svom listu objavila ovaj govor i mišljenja mnogih od gore pomenutih ličnosti.

4. Ruska Duma, sadašnja vlast i niz ruskih instituta i komisija izučavali su godinama represije u SSSR-u i utvrdili sledeće. Počev od 1920. pa do 1953. godine kada je umro Staljin, u SSSR je ukupno streljano 642 (šestotina četrdeset dve) hiljade ljudi zbog učešća u kontrarevoluciji, raznim pobunama, zbog špijunaže, razbojništva, kriminala, pripadništva vlasovljevim kvinslinškim jedinicama, u vreme kolektivizacije i partijskih čistki.

U atmosferi velikih spoljnih pritisaka i klasne borbe bio je među njima i znatan broj nevinih ljudi. Ali su buržoaska propaganda i izdajnici tipa Hruščova, Gorbačova, Jakovljeva... izmislili stostruko veće represalije nego što su one bile. Fabrikovanje takvih laži i falsifikata se i danas nastavlja i jedna od njihovih žrtava ili apologeta je i P. Simić, čiji glas u antikomunističkom horu ne znači mnogo.

5. Nikada u SSSR nije bilo toliko zatvorenika koliko godišnje prođe kroz zatvore SAD.

6. Petar Simić iz neznanja tvrdi da je Prva proleterska brigada formirana 22.12.1941. godine. A ona je formirana u čast Staljinovog rođendana 21.12.1941. (Vojna enciklopedija, t.7, str.570).

6.1.2005. godine

Za NKPJ:
Branko Kitanović

 

Upornost u epigonstvu falsifikatora i antikomuniste
Povodom teksta P. Simića "Više obzira prema žrtvama"
(Politika, 25.1.2005.)

 

U odgovoru na moj napis od 12.1.2005.g. Petar Simić se hvali svojom pripadnošću antikomunističkom horu i horu "drugih humanih ljudi". Svoja saznanja i "argumente" on uzima iz navodnih priča njegovih davno preminulih poznanika i iz knjiga Jurija Borojeva "Staljin u anegdotama" i Šejli Klajna "Najveć zlotvori u istoriji".

Sam naslov knjige "Staljin u anegdotama" pokazuje da ona nije zasnovana na istorijskim činjenicama. Rusi često pod "anegdotom" podrazumevaju i vic. A u anegdotama i vicevima može i bubašvaba da proguta slona, a jagnje da pojede vuka.

Šeli Klajn se u svojim izmišljotinama jedino poziva na trockiste Isaka Dojčera i Simona-Debaga. A to je isto kao kada bi neko kao "nepristrasne" svedoke o Aušvicu i Jasenovcu pozvao Himlera i Pavelića. Navedena knjiga je tipičan politički šund iz golemog antikomunističkog arsenala i ne zasniva se ni na jednom verifikovanom istorijskom izvoru i argumentu. Nemam prostora, a kada bih ga dobio mogao bih da navedem na stotine primera iz ove knjige koji pokazuju koliko njen autor ne zna ili izmišlja "podatke" i "događaje".

Recimo, Š. Klajn tvrdi da je Staljinov otac bio stolar. A on je bio obućar. On kaže da je Staljin 18.4.1902.g. uhapšen i poslat u "radni logor" u Sibir. Medjutim, Staljin je prvi put poslat u jesen 1903.g. u Istočni Sibir u progonstvo, a "radnih logora" tada nije bilo u carskoj Rusiji. Klajn piše da se Staljin oženio 1904.g. "mladom seljančicom Jekaterinom Švanidže". Netačni su i godina i profesija J.Švanidže. Ona i njena sestra Aleksandra imale su u Tbilisiju (koji je tada imao oko 200 hiljada žitelja) najveći modni krojački salon.

Razni buržoaski i antikomunistički autori tvrde da je u SSSR-u streljano 10, 20, 30 ili čak 70 miliona ljudi, zavisno od toga ko je naručilac i koja ih obaveštajna služba finansira. Međutim, do sada nijedan od njih se nije pozvao na bilo kakav relevantan dokaz. Ja sam u napisu od 12. januara citirao dokumente ruskog Parlamenta, zvaničnih ruskih institucija i komisija, i to ne iz vremena socijalizma. Oni govore da je počev od 1920 - 1953.g. u SSSR po svim osnovama – kriminal, izdaja, špijunaža, učešće u Vlasovljevim jedinicama, za vreme kolektivizacije i partijskih čistki streljano 642 hiljade ljudi. Razume se, ako bih dobio prostora ja bih ove podatke detaljnije mogao da prezentiram.

Potpuno je proizvoljna tvrdnja da je 1937.g. u SSSR-u bilo "ozakonjeno pogubljenje maloletnika i mučenje zatvorenika". Ova tvrdnja koju preuzima Simić, iz političkog šunda, predstavlja izmišljotinu sličnu onom Rimljaninu koji se hvalio da je prstom dotakao Sunce.

P. Simić kaže kako ja o oceni Staljina "navodim davna mišljenja (uglavnom ličnosti koje nisu znale za Staljinova nedela ili su morale da ga veličaju, kao njegovi maršali)…"

Ličnosti koje sam naveo: Čerčil, Ruzvelt, De Gol, Mao Cetung, Ajnštajn, Žukov, Rokosovski, Vasiljevski… su bili Staljinovi savremenici i skoro sve su ga nadživele jednu, dve ili više decenija. I one su smatrale da je Staljin najveća ili jedna od najvećih ličnosti u istoriji. Maršali koje sam pomenuo pisali su o Staljinu dvadesetak godina posle njegove smrti i niko ih tada nije mogao prisiliti da ga veličaju. Sve ove i druge ranije pomenute ličnosti valjda su mnogo kompetentnije od Petra Simića, koji je opsednut patološkim antikomunizmom, zasnovanim na neznanju.

Simić indirektno sugeriše čitaocima da ja nisam iz Srbije, što inače karakteriše njegovo služenje proizvoljnostima. Ja sam rođen u Srbiji, kao i moj otac i drugi preci.

"Humani" autori iz čijih knjiga se napaja antikomunizam P. Simić nigde ne uvršćuju u zlotvore one čelnike SAD koji su zločinačkom agresivnom politikom krivi za milione ubijenih u Koreji, Vijetnamu, Avganistanu, Kambodži, Iraku, Jugoslaviji… Od 326 ratova i većih oružanih sukoba posle II svetskog rata SAD su direktno učestvovale ili su podstakle i podržavale 311. A ovi "milosrdni anđeli" i agresije u cilju sprečavanja humanitarnih katastrofa" odneli su preko 30 miliona ljudskih žrtava.

Da li tom "humanom horu" pripada i Petar Simić, čiji glas ipak ne znači mnogo, jer je on epigon falsifikatora.

Beograd, 27.1.2005.

Branko Kitanović